18. јун 2016.

Intervju sa Aslanom (kraljem Narnije)


Ja: Dragi Aslane, veliko mi je zadovoljstvo što konačno mogu da popričam sa tobom licem u lice. Moram da ti priznam da sam, kada sam već došao u određene godine, pomislio da se ovaj trenutak nikada neće desiti.
Aslan: Nadu nikada ne smemo gubiti. Stvari su moguće sve dok u njih svih srcem verujemo. I najmanje zrno sumnje može da pomrači čitavo srce.

Ja: Priznaću ti i da sam bio pomalo ljubomoran na decu koja su te u svim tom avanturama posećivala. Zašto ja nikada nisam pronašao ulaz u Narniju? Pokušavao sam više puta, ulazio sam u ormane dok je padala kiša.
Aslan: To je verovatno zato što tebi to suštinski nije bilo potrebno. Ti si svoje odgovore tokom odrastanja očigledno uspeo da pronađeš sam. Ja bih gledao na to kao na blagoslov da sam na tvom mestu.

Ja: Kaži mi, kako je to biti kralj jednog tako nepreglednog sveta kao što je Narnija? Jesu li se svi ratovi konačno okončali?
Aslan: Snositi odgovornost, ne samo za svoje postupke već i za hiljade svojih sledbenika, nekada zna da bude previše čak i za mene. Nije lako doneti pravu odluku u svakom trenutku, a u mom slučaju pogrešna odluka je nedopustiv luksuz. Srećan čovek je onaj koji može i sme da uči na svojim greškama. Mirne su stvari u Narniji ovih dana, hvala na pitanju. Prevazišli smo višedecenijske sukobe sa podanicima Bele Veštice i konačno moj narod živi u miru, te im nisam svakodnevno potreban.

Ja: Kada već pominješ Belu Vešticu, da li je Ledeno doba predstavljalo najmračniji period u istoriji Narnije?
Aslan: Nažalost, bilo je nebrojivo mnogo mračnih perioda u dugoj istoriji naše zemlje. Večita zima Bele veštice bilo je doba koga se moji sunarodnici i danas u strahu sećaju. Okovani večitim ledom, bez Božića i slobodne volje, živeli su jezivo. Bogu hvala na braći i sestrama Pevensi koji su nam pomogli da je zaustavimo.

Ja: Braća i sestre Pevensi vraćali su se u Narniju više puta od ostale dece. Da li su oni bili tvoji miljenici? I kako uopšte biraš decu iz našeg sveta kojoj otvaraš ulaz u svoj?
Aslan: Njih četvoro jesu učestvovali u nekim od najbitnijih poglavlja naše istorije i bez njihove pomoći verovatno ni plemeniti princ Kaspijan ne bi došao na vlast. Moraš da znaš da ja nemam miljenike. Ja volim ljude čija su srca čista i uvek ih rado izvodim na pravi put ukoliko su spremni da ga vide. Braća i sestre Pevensi vraćali su se u Narniju onoliko puta koliko je to njima samima bilo potrebno. Isto tako, ja ne biram decu koja dolaze u moj svet. To zapravo nema nikakve veze sa mnom.

Ja: Zašto su to uvek deca? Zašto odrasli ne mogu da pronađu ulaz u Narniju?
Aslan: Posle određenog životnog iskustva, kasno je za ono što Narnija može nekoga da nauči. Isto tako, vrlo je verovatno da većina odraslih ljudi neće poverovati u lava koji govori.

Ja: Da li si ti tako hrabar upravo zato što si lav? Logično je da su upravo lavovi kraljevi, zar ne?
Aslan: Logika u vašem svetu daleko je drugačija od one u Narniji. Eto još jednog odgovora na pitanje zašto odrasle nikada ne dolaze u moj svet. Ako smo nešto kroz ove avanture naučili to je da fizička snaga nema nikakve veze sa hrabrošću. Ja sam u svom životu upoznao zmajeve koji su bili kukavice, ali isto tako i miševe koji su bili najhrabrija bića koja su ikada prošla kroz moje trupe. Mislim da bi Ripičip svakako bio pravi primer za to. Isto to pokazali su i dabrovi kada su se suočili sa vukovima Bele Veštice. Šta tek reći o malenoj, a tako čuvenoj Lusi Pevensi?

Ja: Pričaj nam o K.S.Luisu. Kako to da je baš on zabeležio toliko priča o tebi i tvom svetu?
Aslan: Reći ću ti nešto što nikada ranije nikome nisam rekao. K.S. Luis bio je prvo dete koje je iz vašeg sveta ušlo u Narniju. Bilo je to davno, decenijama pre Bele Veštice i Pevensi braće i sestara. On je Narniji pomogao u nekim drugim avanturama i Narnija je pomogla njemu. Za njega je to iskustvo značilo toliko da je rešio da ga pretoči u priče i na taj način Narniju približi ljudima iz vašeg sveta. Ne znam kako je uvek znao gde i kada da pronađe decu koja su se iz Narnije vratila (braća i sestre Pevensi, Justus i ostali) ali je njihove avanture uvek verodostojno prenosio na papir. Ponosan sam na njega i njegov rad i na činjenicu da je ostavio večiti trag u svetskoj književnosti. Da sam ikada imao miljenike, a rekoh ti da ih nemam, to bi onda bio on.

Ja: Kako si doživeo iskustvo snimanja filmova? I kako to da je jedan kralj pristao da iz književne klasike uđe u bioskope? 
Aslan: Obično nemam sklonosti ka toj vrsti eksponiranja. U korist tome govori i činjenica da je ovo moj prvi zvanični, a vrlo moguće i jedini intervju. Pristao sam na ekranizaciju nekih priča o Narniji najviše zbog uspomene na dragog K.S. Luisa. Na taj način, čini mi se, doprineli smo da njegove priče ožive i među najnovijim generacijama. Nekada je potrebno obrisati prašinu sa korica knjige. Isto tako, dopala mi se ideja da oni koji nikada nisu kročili u Narniju sada dobiju priliku da je vide bar na velikom platnu.

Ja: Mnoge tvoje rečenice iz Luisovih priča i sa velikog platna ostale su upamćene kao mudri citati u našem svetu. Koja od njih je za tebe od posebnog značaja?
Aslan: Hrabrost, drago srce!

Ja: Zaista mi je bila neizmerna čast da razgovaram sa tobom. Ostvario si mi jedan od dečačkih snova. Reci mi, za kraj, hoće li se Narnija ponovo otvoriti?
Aslan: Njena vrata nikada nisu zaista zatvorena. Narnija je uvek tu za one kojima je potrebna. Sve što treba da znate je kada da zavirite u svoja srca. 



Danijel Jovanović

9. јун 2016.

Intervju sa Danijelom Jovanovićem: talenat i ideja su kombinacija od koje se kreće


Razgovaramo sa piscem Danijelom Jovanovićem, povodom godišnjice izlaska iz štampe njegove knjige „Severna kapija: duhovi prošlosti“.
KR: Danijele, prošlo je tačno godinu dana od izlaska na svetlost tvog romana namenjenog mladima – „Severna kapija: duhovi prošlosti“. Roman je dobio pozitivne komentare čitalaca i prvi tiraž je rasprodat. Da li si zadovoljan prijemom koji je tvoja knjiga imala kod publike?
Danijel Jovanović: Prezadovoljan sam svime što sam postigao u ovih godinu dana. Na to izdanje čekao sam jako dugo. „Severna kapija: duhovi prošlosti“ napisana je još prvog aprila 2012. godine i jedini san u tom trenutku bio mi je da se moja knjiga nađe na polici knjiga mog doma i domova mojih prijatelja. Na sve što se van toga dogodilo gledam kao na veliki blagoslov. U najlepšem sećanju, pored brojnih pohvala čitalaca, rasprodatog tiraža, intervjua za portale i magazine, ostaće mi i prvi sajam knjiga gde sam bio u mogućnosti da direktno komuniciram sa čitalačkom publikom i potpisujem svoje delo ljudima koji su dolazili na naš štand. Dešava mi se i da mi se javljaju mladi autori da me pitaju za savet, zbog čega mi je srce puno. „Severna kapija“ mi je definitivno pomogla da verujem da se veliki snovi mogu ostvariti i da se rad, trud i želja nekako uvek isplate na kraju. Ovu priliku koristim da se beskrajno zahvalim rodbini, prijateljima, porodici i pre svega kolegama na poslu koji su me nesebično podržavali sve ovo vreme i radovali se nekada i više od mene samog. Svako od njih ponaosob davao mi je vetar u leđa i to nikada neću zaboraviti.  Srećan sam što sam okružen ljudima kao što su oni.
KR: S obzirom da se baviš specifičnim, žanrovskim romanom, koji su načini  da se dođe do čitalaca? Pomažu li moderna sredstva komunikacije u tome?
Danijel Jovanović: Pomažu i više nego što ljudi misle. Danas se, na sreću ili nesreću, sve vrti oko društvenih mreža. To, na kraju krajeva, možemo smatrati velikom prednošću jer na taj način tekst o tebi i tvom radu može besplatno da pročita na hiljade ljudi u jednom danu. Imam stranicu Severna kapija na fejsu i tviteru i trudim se da objavljujem stvari koje su bitne za moje stvaralaštvo i sam žanr kojim se bavim. Isto tako, slike su jako bitne kada je internet marketing u pitanju pa se i tu trudim da budem inovativan i zanimljiv. Uz „Severnu kapiju“ ide sve ono što je pomalo mistično, skriveno i za nijansu mračno. Posebno su značajni internet portali i online magazini koji su jako raspoloženi za saradnju i sa kojima mi je bilo uživanje da radim. Međutim, za širenje svesti o nekoj knjizi jako je bitna i sama publika. Dobra priča prenosi se „od usta do usta“ i nema bolje reklame od zadovoljnog čitaoca.
KR: Kako je biti mlad pisac u Srbiji danas? Na koje prepreke nailaziš i mogu li se one prevazići?
Danijel Jovanović: Ja obožavam ovo čime se bavim i čini mi se da tek sada živim svoj san i to me svakog dana čini sve srećnijim. Biti pisac nije lako, pogotovo ne u Srbiji. Na prvom mestu potrebna je čelična volja i nesalomiva disciplinovanost i upornost kako bi se dobra priča iz glave i raspoloživih izvora prenela na papir. Nakon toga potrebno je bezgranično strpljenje i zdravorazumna samokritičnost da se priča prepravi i prepakuje kako bi dobila svoj konačan oblik. Nakon tog stvaralačkog čina, koji može trajati i godinama kada je proza u pitanju, sledi ono najgore – pokušaj da se dođe do izdanja. Ne bih da zvučim kao kliše, ali u Srbiji je to jako teško. Vodeće izdavačke kuće nisu raspoložene da ukažu poverenje novim autorima i njihovi odgovori se uglavnom svode na to da ne primaju nikakve rukopise domaćih autora. Tu se uglavnom radi o strogo zatvorenim krugovima koji se ne mogu probiti. Isto tako, za ovo vreme nailazio sam i na krajnju neprofesionalnost kada po pet, šest meseci čekaš na odgovor nekog izdavača pa ti se on onda javi sa pričom da je tvoj rukopis „zagubljen“ ili te odbije bez ikakvog obrazloženja. Znam da ovo sada zvuči pomalo negativno, ali tako je kako je. Sva sreće pa postoje manji izdavači koji imaju programe za mlade autore i koji daju šansu novim licima da podele svoj taletan sa ljudima. Sve u svemu, ono što sam i maločas rekao, upornost, tvrdoglavost i vera su ključ u ovom poslu.
KR: Pošto su iza tebe spisateljska iskustva, kako posmatraš svoj dalji rad? Koliko je potrebno raditi da bi se aktivno pisalo?
Danijel Jovanović: „Severna kapija“ otvorila mi je mnoga vrata i sada mi je beskrajno lakše da ulažem u sebe i svoj dar i da stupim u kontakt sa ljudima iz sveta književnosti i medija. Učestvovao sam na nekoliko konkursa za kratke priče i iznenadio samog sebe jer ranije nisam pisao kratku formu. Pre par dana moja priča „Kolo“ našla se u prvom Evenstar zborniku priča i pesama „Priče i pesme iz srednje zemlje“. Učestvovao sam na promociji u Književnom klubu u Beogradu i dobio diplomu tom prilikom. Isto tako već nekoliko nedelja aktivno učestvujem u kursu kreativnog pisanja koji mi pomaže da uobličim neke svoje ideje i razmenim iskustva sa mladim autorima i afirmisanim imenima iz sveta književnosti. Kao i u svakom drugom poslu, mnogo je rada potrebno da bi te primetili i da bi se postigli bilo kakvi rezultati. Na kursu su nas naučili da je profesionalno pisanje isto kao i profesionalno bavljenje sportom – moraš mnogo da vežbaš, ako je moguće svakodnevno, i da budeš uporan. Talenat je tu samo pola posla.
KR: Šta su strast i talenat prema upornom radu?
Danijel Jovanović: Upravo ono što sam rekao, talenat i ideja su kombinacija od koje se kreće. Književnost mora da bude nešto što osećaš u srcu, a glava mora da ti radi sto na sat kako bi dobre i originalne ideje izašle na površinu. Sve ostalo zavisi od vremena koje ćeš tome posvetiti. Disciplina, trud i otvorenost za kritiku su ključ. Nekada je stvarno teško uočiti sopstvene greške i ovaj posao sa te strane jeste pun sujete, ali bez toga je bilo kakva vrsta napretka gotovo nemoguća. Najbolji savet je da odboluješ neko vreme, a onda se još tvrdoglavije vratiš na priču. Sve dok osećaš tu strast onda i vredi da ljudima pričaš svoje priče.
KR: Da li je moguće biti tzv. profesionalni pisac i raditi redovno na nekom radnom mestu, biti radnik ili službenik? Odnosno, da li bi ti olakšalo rad na knjigama kada bi mogao da se posvetiš samo pisanju?
Danijel Jovanović: To je nešto o čemu maštam i nešto što bi me beskrajno usrećilo. Ironija je što na svoj hobi (pisanje) gledam kao na osnovno i glavno zanimanje, a na svoj posao kao na sredstvo preživljavanja. Radim u jednoj inostranoj kompaniji koja mi oduzima mnogo vremena i energije, ali moram biti iskren i reći da još nisam upoznao osobu koja u Srbiji može da živi samo i isključivo od pisanja. Možda je to moguće, volim da verujem da jeste, ali trenutno je situacija takva kakva je, a od nečega se mora živeti. Svakako da bi sve išlo mnogo brže i lakše kada bih imao više vremena da se posvetim samo pisanju, ali ne žalim se previše. Uživam u onome što sam do sada postigao i trudim se koliko god je moguće da nastavim u tom pravcu.
KR: Da li mnogo čitaš i kako nalaziš teme za pisanje?
Danijel Jovanović: Da, oduvek sam voleo da čitam i mislim da pravi pisac ne može i ne sme da se ograniči samo na svoja dela. Čitam, da se tako izrazim, sve i svašta i tu sebi stvarno dajem razrešene ruke jer je za našu profesiju dobro ponekad pročitati i loše stvari jer se i na njima uči. Trudim se da pratim modernu epsku fantastiku jer joj na neki način pripadam, redovno istražujem slovensku i srpsku mitologiju jer su usko pevezane sa serijalom „Severna kapija“, a volim i klasičnu književnost.
KR: Da li važnije čitati knjige ili ljude?
Danijel Jovanović: Čini mi se da to možda proizilazi jedno iz drugog. Što više knjiga pročitaš lakše će ti biti da proceniš ljude oko sebe, njihov šablon razmišljanja i ponašanja. Za mene je čitanje ljudi jako bitno i čini mi se da sam vremenom uspeo da razvijem tu neku vrstu socijalne inteligencije koja mi i te kako pomaže da „opstanem“. Ljude najbolje čitaš ako neko vreme ćutiš i posmatraš, isto kao i sa knjigom. Dobra knjiga i pravi prijatelj se ne ispuštaju iz ruku.
KR:  I za kraj, da li možemo očekivati nastavak serijala „Severna kapija“?
Danijel Jovanović: Svakako! To je pitanje koje mi ljudi gotovo svakodnevno postavljaju. „Severna kapija“ od početka je predviđena da bude serijal od četiri nastavka i to je nešto od čeka ne planiram da odustanem. Još dok sam pisao prvi deo, znao sam u kom će se pravcu priča odvijati i imao sam ključne događaje iz naredna tri nastavka.  Još mnogo toga treba da se ispriča jer je kapija u mojoj glavi širom otvorena. Suzana i njena porodica i prijatelji nisu još razrešili sve misterije, a neke stvari u „Duhovima prošlosti“ su namerno ostale nedorečene. Trenutno aktivno radim na drugom delu i mislim da mogu da vam ovom prilikom otkrijem radni naziv. Drugi deo, gotovo sigurno, zvaće se: „Severna kapija: glasovi u tami“.  Spremite se za još veća iznenađenja.


Sa sajta: Konkursi regiona


1. јун 2016.

Danijel Jovanović: Kolo




Mladi čovek se budi uz neobičan nemir u grudima. Noć je čudna i miriše na setu. Kroz prozor stare niske kuće vidi se pun mesec. Dok obasjava njive pod sobom deluje kao da vlada nad njima, kao da ima potpuno kontrolu. Čovek ustaje, navlači na sebe beli vuneni prsluk, obuva opanke i otvara niska drvena vrata.
   Ni sam ne zna zašto, ali pod sjajem tog meseca izlazi na usku blatnjavu stazu i kreće prema potoku na dnu šumarka, nedaleko od livade na kojoj je tog, kao i mnogo dane pre toga, čuvao svoje stado ovaca. Tragovi prljavog snega pomešanog sa grudvama smrznute zemlje i trulim lišćem prekrivaju kozju stazu kojom se uputio. Drvena kapija iza njega tužno škripi njišući se na tihom vetru. Čovek se ne obazire na vapaj stare kapije. Napušta dom i odlazi u noć.
   Mlad je i obrazi mu gore dok posmatra mesec nad sobom. Njegovi su već krenuli da mu traže priliku za ženidbu. Ovog proleća navršiće devetnaestu. Vreme mu je. Po selu se već pitaju gde mu je mlada. U punoj je snazi. Ne može da dočeka dan kada u krevet neće više odlaziti sam. Nemir u njegovim grudima narasta, ali ga tera da ide dalje. Šumarak je obasjan belom svetlošću, a vetar lagano njiše suve grane. Tera ih da igraju. Tera ih da šapuću. On ne obraća pažnju na njihove šapate. Nastavlja kroz noć.
   Mladić skreće niz stazu pored samog potoka. Vetar je hladan i štipa za kožu, ali on to ne oseća. Obrazi mu gore i srce mu jako lupa. Kroz prve redove mračnog drveća vidi obrise stare porodične vodenice. Tu se kao dečak igrao gledajući oca kako pravi brašno. Te džakove gurali su u ručnim kolicima do kuće, a potom i u varoš na pijacu. Vodenica je sada stara i sablasno tiha. Točak negde duboko unutar nje okreće se kao da drhti. On ga ne sluša i nastavlja da korača.
   Kroz vetar do mladića dopiru glasovi. Ženski, primamljivi glasovi koji naprosto cvrkuću. Njihov smeh širi toplinu njegovim stomakom. Nikada nije čuo takav smeh. Taj smeh hladan je i vreo u isto vreme. Lepi se za njega kao med i njegove noge penju se uz nisku obalu potoka. Butine mu poigravaju. Tamo dole, u vodi hladnoj kao žilet, igraju devojke. Mladić seda iza jednog povećeg žbuna i posmatra ih. Njegovo srce tutnji do te mere da zaboravlja da diše.
   Devojke su mlade i jedre. Obučene u tanke bele haljine i sa vencima cveća na glavama igraju bosonoge i vesele. Ima ih desetak. Ne, ima ih tačno devet. Prskaju jedna drugu vodom iz potoka vriskajući i smejući se u isto vreme. Njihove kože bele su kao biseri i sijaju pod velikim mesecom. Njihove tamne kose padaju daleko ispod njihovih leđa završavajući se negde u visini kolena. Haljine im svakim trenutkom postaju sve mokrije i to pokazuje da ispod tog tankog platna nemaju ništa drugo. Njihove grudi, čvrste i okrugle, izbijaju na površinu. Mesečina obasjava te pune krugove. Devojke se smeju i jednako se okreću u krug.
   Mladić ih sa visine posmatra opčinjen i njegovo telo više ne oseća hladnoću. Devojke ispunjavaju njegove zenice, njegove uši, glavu i grudi. Mladić ne misli ni na šta osim na devojke u ledenoj vodi: na njihove duge kose, na bela nedra, cveće na njihovim glavama i crvene usne.  Mladić ne može da odvoji pogled, njegove misli postaju jedno sa tim zanosnim devojkama pod mesečinom. Hoće li mu otac i mati jednu od njih uzeti za ženu? Mladić ne bi mogao da poželi ništa više na ovom belome svetu.
   Na mestu gde devojke plešu nalazi se veliki krug belog cveća. One pažljivo gaze oko njega veseleći se i prskajući se kao da su u velikom slavlju. Njihove oči čudno sijaju, mačkaste su i oštre pod noćnom svetiljkom. Mladić to ne primećuje. Njihovi osmesi obasipaju ga poput toplih zvezda. Njegov stomak i butine podrhtavaju od snažnih osećanja.
   Mladić se saginje da ih bolje osmotri, da upije tu belinu i zalepi je za svoje oči zauvek. Mokro zemljište pod mladićevim nogama klizi i mladić naglo počinje da pada. Dok mu leđa i grudi naizmenično udaraju u strminu, on ne zna gde se nalazi. Ne zna gde je početak ni gde je kraj.
   Kada obrtanje prestane, mladić otvara oči i prvo što vidi je veliki mesec koji ga obasjava unutar cvetnog kruga u potoku. Glava i desna ruka su mu u ledenoj vodi, ali on ne oseća hladnoću. Devet pari oštrih mačijih pogleda okrutno pada na mladićevo lice u zanosu. Za pogledima padoše i ruke, snažne i nemilosrdne. Ruke hladne kao čelik. Mladić zanesen sklopi oči. Veliki mesec zauvek se u njima ugasi.