27. децембар 2016.

Pisma Deda Mrazu (Junaci Severne kapije)



Dragi Deda Mraze,

Čini mi se da sam ja ove godine sebi i svojoj porodici pronašla najveći poklon.
Ne tražim ti ovog puta ništa za sebe. Mogu da kažem da nikada nisam bila srećnija.  

Volela bih da nešto pokloniš Margiti. Ona je jako skromna i mislim da bi je bilo koja sitnica od tebe beskrajno obradovala. Želela bih da joj nekako nadoknadim sve ono što je u onom sirotištu propustila.

Što se mene tiče, samo neka kapija ostane zatvorena. Ne bih mogla da podnesem još jednu godinu ispunjenu duhovima, vešticama i drekavcima.

Dobro, da budem iskrena volela bih stipendiju za sledeću godinu, ali znam da za to moram sama da se potrudim.

Dovoljno mi je da znam da si tamo negde i da misliš na sve nas.

Čuvaj se!

Voli te,
Suzana Kovač



Dragi Deda Mraze,

Nemam običaj da ti pišem, što i sam znaš. Nije da nemam želje, ali ne volim da te opterećujem. Nekako mi nikada nije bilo fer da ceo svet od jednog čoveka očekuje toliko mnogo u samo jednoj noći.  

Kao sto znaš, mama je trudna. Poklon koji tražim je da ona i beba budu dobro.
I pokloni nam dom. Ne volim ova seljakanja i stalne promene. Ranije, dok smo živeli sa tatom, bilo je sve drugačije. Ne kažem da Gajin nije dobar, nemoj pogrešno da me razumeš, samo bih voleo da znam gde pripadam.

Hvala ti za Suzanu, tek sada shvatam da je prijateljstvo najveći poklon koji čovek može da ima.
Nadam se da će nam naredna godina u “Severnoj kapiji” biti mirnija.

Hvala ti što postojiš.

Srdačan pozdrav,
Ilija Najdanov



Dragi Deda Mraze,

Podelila sam ove godine svoje želje na dva spiska: jedan sam prosledila roditeljima, a drugi šaljem tebi. Tako ćete se lakše organizati. Čini mi se da mi je potrebno sve više stvari što sam starija.

Htela bih da za doček obučem onu belu haljinu sa šljokicama koja stoji u izlogu Zarinog butika. Nisam baš sigurna da bi mi tata dozvolio da je kupim, pa sam je prebacila na tvoj spisak. Nekad ima običaj da mi govori da sam još uvek mala, a to me izluđuje. Nisam mala da me za praznike pošalju u Njujork, ali sam mala da obujem štikle i obučem haljinu sa dekolteom. Kad smo kod toga, tu osobinu kod mojih roditelja bi mogao da promeniš. I smanji im obaveze, da ih ponekad za promenu i vidim.

I molim te, pazi koga sledeće godine dovodiš u “Severnu kapiju”! Još jednu ekipu kao što su Moljac i ona ludača ne bih mogla da podnesem. Generalno, mislim da stipendije treba ukinuti. Pa imaju toliko državnih škola!

P.s. Molim te da ovoj Persili daš malo stila i pameti. Ne ovoliko koliko meni, razume se, ali neka bar bude sposobna da me prati.

Nadam se da nisam nešto zaboravila.

Čujemo se sledeće godine!
Lilijana Felisija Ofreli



Dragi Deda Mraze,

Bila je ovo zaista luda godina, ali mislim da sam bio dovoljno dobar da mogu da ti napišem pismo. Sve što se u “Severnoj kapiji” dogodilo naučilo me je zaista bitnim stvarima. Neću ti tražiti novu opremu kao prošle godine, ni automobil koji mi tata svakako ne bi dozvolio još uvek da vozim.

Pitaću te za snagu i istrajnost. Dogovorio sam se sa tatom da pored tenisa počnem i sa treniranjem mačevanja. Generalno mislim da je ono što mi je potrebno više vremena i bolja organizacija. Toliko toga bi trebalo da dostignem.

Molim te i da držiš kapiju zatvorenu. Neće Suzana uvek moći da spasi dan, koliko god fenomenalna bila.

Hvala ti što si nas spojio!

Uvek uz tebe,
Semil Beker


Srećni praznici!
Danijel Jovanović 




18. децембар 2016.

Komadići stakla


   Sat na zidu već je otkucao ponoć. Visio je tako poput iznutrice insistirajući na vremenu kao da je ono ikome više išta predstavljalo. Ivan se zatetura pri pokušaju da ustane iz fotelje. Ponovo nije uspeo da natera sebe da ranije ode u krevet. Ponovo će sutra dremati u onom ćumezu koji naziva kancelarijom i ponovo će mu ona matora krtica koju naziva šefom pridikovati, a on će se pretvarati da ga sluša. Možda ga konačno i otpuste. Nije mu bilo jasno kako su ga tolerisali svih ovih meseci. Konačno je uspeo da ustane, a prazna flaša viskija skotrljala se iz njegovog krila pravo pod sto. Pokupiće je sutra. Ili možda za tri dana. Koga je uopšte briga? 
   Dok je koračao ka spavaćoj sobi, činilo mu se da se neka senka vija po ćoškovima posmatrajući ga. Od toga ga je podilazila jeza. Znao je da halucinira, ali bi mu srce svaki put pretrnulo kada bi je krajičkom oka ugledao u tami. Ponekad je izgledala kao da pluta, kao da je sačinjena od crnih misli, tuge i vode. U krevet je pao gotovo obeznanjen, neistuširan, neopranih zuba i napola svučen. Prebacio je prekrivač preko glave i zaječao na sav glas dok je tonuo u maglovito stanje između sna i jave. Jedno od drugog gotovo da više nije ni razlikovao.
   Tup udarac u sobi pored njegove prenuo ga je iz stanja u kom se nalazio. Kapci mu se teškom mukom otvoriše, pa ponovo zatvoriše. Međutim, udarac se ponovi još nekoliko puta. U spavaćoj sobi vladala je gusta i teška tama pa mu je bilo potrebno neko vreme da razazna obrise oko sebe i izvuče se iz kreveta. Tek tada shvatio je da je zvuk lupanja drveta o pod dolazio iz dečije sobe. Srce mu na trenutak zaigra, iz njemu nepoznatog razloga. Rekao sam im stotinu puta da se ne igraju noću, pomisli čovek i konačno stiže do vrata. Hodnik mu se dva puta okrenuo oko glave dok je koračao njim. Iz dečije sobe čuli su se glasovi, a ostatak kuće bio je jezivo tih. Kao napušteno ostrvo okruženo talasima. Vrata dečije sobe bila su odškrinuta i iz njih se u hodnik probijala bledunjava svetlost. Ivan se teškim koracima primače vratima i konačno uđe unutra.
   Na sredini sobe, ispod belog snopa svetlosti koji je poput izmaglice padao sa lustera, petogodišnji dečak njihao se na drvenom konjiću čije je postolje udaralo o pod. Tu igračku kupili su mu na vašaru prošle godine. Dečak se nije smirio dok je nije dobio. Ivan se jasno sećao tog dana iako je mnoge druge u magli izgubio.
„Druže, nije vreme za toliku buku.“ rekao je smešeći se dečaku. Oči su ga pekle od svetlosti sa lustera.
„Rekla sam mu.“ dobaci devojčica iz kreveta do prozora. Slabašna svetlost obasjavala je njenu dugu kosu i knjigu bajki koju je držala. Ona se sa svojih sedam godina brinula o mlađem bratu podjednako kao i roditelji.
„Šta ti radiš sa knjigom u ovo doba?“ upita je otac iznenađeno. „Hajde, oboje odmah na spavanje. Sutra vas čeka škola.“
   Dečak nevoljno ustade sa drvenog konja i uskoči u krevet u drugom uglu sobe.
„Majka kaže da više ne moram u vrtić.“
„Gluposti!“ reče Ivan. „Kako ne moraš u vrtić? Ko će te čuvati dok smo mi na poslu?“
„Majka kaže da ona sada ima dovoljno vremena za nas.“reče dečak.
„U stvari, majka kaže da vreme uopšte ne postoji.“ ubaci se devojčica ostavljajući svoju knjigu na stočić pored kreveta.
„Majka je možda samo ljuta.“ reče Ivan. „Proći će je.“
   Čovek pažljivim korakom prvo priđe sinu, a onda i ćerki poljubivši ih u čelo i kosu. Njihovi dodiri bili su poput mesečine, neuhvatljivi i nežni. Nakon toga krenuo je ka vratima svojski se trudeći da ne posrne.
„Ostavi svetlo.“ reče mu dečak. „Bojimo se mraka“
   Ivan izađe u hodnik i konačno posrnuvši udari u vitrinu pored vrata. Uramljena slika polete na pod i staklo na njoj se razbi na komade. Nespretno ju je vratio na mesto i odvukao se do svoje sobe. Tama u njoj mu je prijala.
   U zoru ga probudi piskavi zvuk alarma. Ivan teško diže ruku i udara u sat kako bi ga ućutkao. U glavi mu sve bruji i potrebni su mu minuti da shvati gde se nalazi. Ponovo je imao jedan od onih snova, priseća se. Šta god u sebe uneo, oni nikada ne prestaju. Tera sebe da ustane i da se suoči sa još jednim danom. Na stolu, pored budilnika, stoji pogužvana i pohabana novina. Taj broj čuva već devet meseci kao nemilosrdni podsetnik da je pakao upravo ovde i sada. Sa naslovne strane posmatraju ga crna slova „Žena i dvoje male dece poginuli u stravičnoj saobraćajnoj nesreći.“ Ispod toga, sitnijim slovima písalo je: “Auto sleteo sa puta i završio na dnu jezera.” Brujanje u glavi pomaže mu da se ni u šta ne udubljuje, da ne razmišlja. Ustaje iz kreveta mehanički.
   Prvo što je primetio, bila su dva mokra otiska ženskih stopala na tepihu pored kreveta. U glavi mu se iznenada razbistri. U hodniku komadići stakla bili su rasuti po podu. Presijavali su se na jutarnjoj svetlosti poput oštrih zuba spremni da ugrizu. Prišao je vitrini i uzeo ram sa slikom u ruke. Iza ispucalih linija i oštrih ivica, posmatrala su ga četiri nasmejana lica. Jedno od njih bilo je njegovo, ili bar odraz nečega što je njega nekada predstavljalo.
   Skrenuo je pogled ka jezivo praznoj dečijoj sobi. Na sredini prostorije, obasjan bledom svetlošću sa lustera, stajao je mali drveni konj. Oko njega, po drvenom podu, razlivala se mala bara mutne vode.



Danijel Jovanović

21. новембар 2016.

Danijel Jovanović: Kavez

Kavez



Ana je imala sedam godina kada je na poklon dobila pozlaćeni kavez sa dve šarene ptice u njemu. Ptice su bile vesele i živahne, poskakivale su i cvrkutale po ceo dan. Razlikovala ih je po tome što je mužjak imao crvene obraze i kraća perja na krilima. Još uvek se jasno sećala dana kada ih je dobila, a bilo je to pre skoro godinu dana. Tata ih je iznenada doneo jednog dana posle posla i Ana je skakutala oko njega dok ih je spuštao na sto u njenoj sobi. Dan je bio vedar i sunce je kroz otvoren prozor bacalo odsjaje po zlatnim šipkama kaveza.
Kasnije tog dana mama i tata su imali jednu od prvih većih svađa. Ana ih je čula kroz zatvorena vrata i uplašile se da se ptice ne uznemire. Govorila im je da se to inače u njihovom domu ne dešava, ali je pogrešila. Svađe su njenim roditeljima prešle u gadnu naviku. Dok su oni provodili kasna popodneva vičući, Ana je pomno posmatrala ptice u kavezu. Njihov lepršav cvrkut ispunjavao je njenu sobu i vrlo često od tog cvrkuta nije čula ništa drugo što se u stanu dešavalo. Jedne večeri, četiri meseca nakon što su ptice ušle u njen život, majka i ona večerale su same. Bilo je neobično tiho i čangrljanje pribora za ručavanje odzvanjalo joj je u ušima.
– Gde je tata? – pitala je konačno.
Mama se istog trena rasplakala, te je Ana završila sa večerom i otišla u sobu bez reči. Ptice su dremale sa glavama ispod šarenih krila. Ana se zapitala mogu li i ptice da budu tužne. Da li i one plaču kada napuste jedna drugu?
Sutradan, kada se vratila iz škole, zatekla je tatu kako ubacuje svoje stvari u veliki crni kofer. Taj kofer učini joj se nezamislivo strašnim. Gutao je tatine stvari munjevitom brzinom. Ličio je na kovčeg u kome je spavao vampir u crtanom filmu koji je pre par večeri gledala. Tatine košulje i kravate nestajale su u njemu kao da padaju u zaborav. Odmah im je zaboravljala boje i šare. Ana oseti strah koji nije umela da objasni i pomisli kako će početi da plače. Tata je tada postavi u krilo i uštinu je za obraz.
– Šta se dešava? – pitala je gledajući u preteći kofer kao da bi mogao da se otvori i nju proguta zajedno sa košuljama i pantalonama.
– Ana, dušo. – reče joj otac. – Tata će na neko vreme otići da živi u drugi stan.
– Ali ovde imamo dovoljno mesta! – rekla je Ana.
Tata je nekoliko trenutaka ćutao. Iz Anine sobe čuo se cvrkut ptica.
– Nekada odrasli prestanu da govore istim jezikom. – objasnio je. – Nekada se jedno pored drugog osećaju kao da žive zatvoreni u kavezu. Kada se to desi, vrata kaveza se moraju otvoriti, inače nikada više neće biti srećni.
– Moje ptice žive u kavezu i srećne su. – rekla je devojčica. – Uvek pevaju!
– Možda je to samo zato što nikada nisu bile van kaveza. Ljudi tako ne mogu da žive.
Tatin odlazak napravio je pravu zavrzlamu u Aninoj glavi. Nikako joj nije bilo jasno zašto je iznenada živela u dva stana i šta bi trebalo da radi sa dve sobe. Često je pogledom premeravala tatin stan i pokušavala da shvati u čemu je on to manje ličio na kavez od maminog. Da li je u pitanju bila boja zavesa ili veličina stola u trpezariji?
Mama je sa druge strane razvila užasavajuću naviku da Anu vodi svuda sa sobom. Ana je tako upoznala sve žene na kasama obližnjih supermarketa, ljude za tezgama na zelenoj pijaci, frizere i žene u odeljenjima za hemijsko čišćenje. I svi su joj se unosili u lice sa čudnim tugaljivim osmesima i želeli da znaju njene ocene i ime njenih najboljih drugarica. Bilo je u njihovim očima neke čudne mešavine radoznalosti i sažaljenja. Ana se pitala da li tako gledaju svaku devojčicu koju sretnu ili je ona po nečemu posebna.
Naročito joj je bilo dosadno dok je morala da satima posmatra bucmastu ženu kako petlja nešto oko noktiju njene majke. Dok bi tako sedela u ćošku predosadnog salona, poželela bi da može da cvrkuće. Pitala se da li i njenim pticama postaje dosadno u onom pozlaćenom kavezu. Možda one cvrkuću samo zato što ih kavez sprečava da rade bilo šta drugo? Ana napući usne i nespretno dunu par puta. Zvuk koji je proizvela nije ni blizu ličio na cvrkut.
– Ponašaj se! – prekori je majka.
Ana nastavi da se vrpolji na visokoj stolici i da mlatara nogama u znak protesta. Mrzela je mamine nokte.
Jedne večeri sedele su u dnevnoj sobi, jele picu i gledale emisiju o kuvanju. Ana posle nekog vremena primeti suze u majčinim očima. Pretpostavila je da to mora da ima neke veze sa tim što je i ona trenutno pomislila kako su upravo pečurke u pavlaci i pohovana paprika bile omiljeno jelo njenog oca.
– Mama?
– Reci, mila.
– Mislim da i ti moraš da otvoriš ta vrata.
– Koja vrata dušo?
– Od kaveza.
Ostatak večeri sedele su u tišini i Anina mama nije ništa govorila. Nakon emisije poslala ju je da opere zube i obuče pižamu. Pre spavanja došla je da je ušuška i poljubi u čelo. Nekoliko trenutaka gledala ju je kao da je prvi put vidi.
– Kako si samo porasla.
– Znaš li da mogu da dohvatim donju policu u kuhinji? – ponosito upita Ana.
Mama joj se nasmeši i pogled joj se na neko vreme zamagli.
– Sutra ne moraš sa mnom u banku. – rekla je rasuvši tišinu na komade. – Možeš da ostaneš kod kuće da se igraš.
Ana je ujutru ustala rano, širom je otvorila prozor svoje sobe i dozvolila suncu da je okupa. Napolju je bio divan dan i zbog toga joj je bilo znatno lakše.
Uzela je kavez sa stočića i prinela ga prozoru. Ptice u njemu radosno zacvrkutaše pod sunčevim zracima. Devojčica im se nasmeši, a onda lagano otvori pozlaćena vratanca kaveza. Ptice neko vreme sumnjičavo gledaše predeo pred sobom, a onda raširiše krila i vinuše se ka slobodi. Njihova krila u pokretu ispuštala su zvuk lepši od bilo kakvog cvrkuta.
Ana je još dugo stajala na prozoru svoje sobe i gledala za njima. Svež vazduh ispunjavao joj je pluća. Bio je to sasvim novi dan.


Danijel Jovanović


12. октобар 2016.

"Severna kapija: Duhovi prošlosti" Ilustrovano izdanje


Uskoro u prodaji!



„Severna kapija: Duhovi prošlosti“ prva je od četiri priče fantastičnog  serijala prepunog misterije, pustolovina, starih verovanja i zaboravljenih  stvorenja koja su nas do sada vrebala samo iz priča pred spavanje.
Trinaestogodišnja Suzana detinjstvo provodi na selu. Njen život se menja kada dobije stipendiju  jedne od najelitnijih škola u Evropi. Biće to put u mračnu avanturu kakvu nije mogla ni da nasluti. Vrlo brzo po dolasku, devojčica biva uvučena u tajne koje su zidine te škole čuvale vekovima. Misteriozne pojave progone nju i njene prijatelje i oni sve  dublje ulaze u lavirint  opasnosti i strave. Deca će saznati da su bića poput drekavca, more, lesnika i veštice stvarna i da ih je gotovo nemoguće zaustaviti.
Suzana, uz sve to, ulazi i u neku vrstu lične borbe koja će je zauvek promeniti.

“Severna kapija” uzbudljiva je priča o zagonetkama, misterijama zakopanim u prošlosti, zaboravljenim slovenskim bićima, simbolima i starim narodnim verovanjima. Pored toga, ovo je priča o snažnoj porodičnoj ljubavi, nesvakidašnjim prijateljstvima, razlici između društvenih slojeva i odrastanju koje ponekad ume da bude surovo.

“Severnu kapiju” možda možete ispustiti iz ruku, ali ona neće vas.
Za razotkrivanje njenih tajni biće vam potrebno znanje pravog detektiva. I mnogo hrabrosti.


"Ovo novo (ilustrovano) izdanje Severne kapije zaista je ostvarenje jednog od mojih najvećih snova. Nema reči kojima bih mogao da opišem tu sreću i zahvalnost. Ova priča ima priliku da još jednom, sada na još adekvatniji način, osvoji srca čitalaca pre nego što nastavci ugledaju svetlost dana. "

Danijel Jovanović


18. август 2016.

Crna ovca nedelje

DANIJEL JOVANOVIĆ: “VERUJEM DA NAS NEGDE TAMO UVEK ČEKA NEŠTO VIŠE”


Upoznala sam ga na jednom od časova kreativnog pisanja. Hispanista, mladi pisac i široki osmeh su reči koje me asociraju na Danijela. Objavio je roman „Severna kapija: Duhovi prošlosti“ i već vredno radi na ispisivanju nastavaka. Nagrađivan je za kratke priče i jedan je od onih koji ostvaruju svoje dečačke snove.

Diplomirani si hispanista i završio si master studije. Objavio si roman „Severna kapija: Duhovi prošlosti“ i već radiš na nastavcima istog. Kako je izgledala ova uzlazna putanja – od španskog do „smeštanja reči između korica“?
Čini mi se da su se te dve stvari nekako nesmetano uporedo razvijale. Završio sam društveno – jezički smer gimnazije i jezici uz književnost svakako su oduvek bili neka sfera mog interesovanja. Da nisam upisao filološki, verovatno bih se opredelio za psihologiju koja je bila moja druga velika ljubav. Pisanje, sa druge strane, neraskidivi je deo mene i nešto čime sam još kao mali pokušavao da naučim da se bavim. „Severna kapija“ ostvarila mi je dečački san da i zvanično postanem pisac i dala mi vetar u leđa da nastavim da planiram i maštam. Bio je to jedan od najbitnijih trenutaka u mom životu, ali nije bilo ni najmanje lako doći do toga.



Interesantno je da se u romanu nisi poigrao sa sada već planetarno popularnom epskom fantastikom, već si se okrenuo slovenskoj mitologiji. Pretpostavljam da više voliš neistražene puteve, od onih sigurnijih?
Upravo to. Volim da krenem šumskom stazom i da pronađem skrivenu livadu ili napuštenu kuću. Fantastika je oblast u kojoj sam oduvek beskrajno uživao. Veliki sam fan Narnije, Gospodara prstenova, Utočišta za bajke i Hari Potera uz koga sam odrastao. Shodno tome nisam imao mnogo sumnji oko toga o čemu želim da pišem, moja priča morala je da bude epska i da u sebi nosi večnu bornu dobra i zla. Za slovensku mitologiju odlučio sam se naknadno i to je dalo poseban šmek ovom serijalu. Ljudi su oduševljeni upravo zato što knjiga nosi neki „naš“ pečat i zato što su kroz nju saznali mnogo o našim verovanjima i običajima.

Kako raste jedan roman?
To je zaista dugotrajan i mukotrpan proces. Da bi se napisao roman potrebno je mnogo rada i truda, a onda i vremena, motivacije, istrajnosti i tvrdoglavosti. Prvo i osnovno je dobra ideja, koja se obično sama javi i tako je snažna da ne možeš da je ignorišeš. O toj ideji moraš da razmišljaš danima, nedeljama i mesecima, da je tumbaš po glavi i okrećeš dok ne poraste i dok se ne uobliči. Onda na papir stavljaš nasumične rečenice, delove bez početka i kraja, vadiš teze i prosto znaš koje su ključne tačke koje se u nekom trenutku moraju desiti. Nakon toga sedaš da pišeš, poglavlje po poglavlje. Nekada pomisliš da si prokleti genije, a nekada da si najnetalentovanija osoba koja je ikada uzela olovku u ruke. Pisanja mojih romana traju i po godinu dana i to samo dolazak to prve verzije. Ispravljanja mogu potrajati još koji mesec. Dakle, ako nemate čeličnu volju i niste spremni na žrtvu, ne započinjite roman.


Koliko se detalja utkalo u taj rast?
U mom slučaju i previše, daleko više nego što sam očekivao. „Severna kapija: Duhovi prošlosti“ na kraju je dobila jednu vrstu detektivske pozadine gde i najmanji detalj provučen kroz neki događaj predstavlja deo ključa ka konačnom rešenju. Detalja je puno i usko su povezani, ništa nije slučajno pomenuto baš na mestu na kom jeste. Takođe, sada kada se vratim na priču shvatam da u njoj postoji beskrajno mnogo detalja iz mog života. Često se zapitam kako je moguće da sam imao toliko hrabrosti. Neke stvari prosto nesvesno izađu iz vas.

Odlučio si se za manji tiraž i kao većina mladih pisaca, naišao si na razumevanje manjeg izdavača. Da li je manje – više?
U ovom slučaju, drugačije prosto ne bi ni moglo da bude. Znam da ovo ne bi trebalo da tako često ističem, ali vodeće izdavačke kuće u zemlji nemaju programe za mlade autore i zatvoreni su za saradnju. Naišao sam na brojna zaključana vrata. To je pomalo tužno jer bi upravo oni trebalo da ulažu u svoje tržište i da tragaju za talentima i dobrim pričama. Hvala Bogu da ima i drugih ljudi, sa širim vizijama i shvatanjima. Da li je manje – više ne bih mogao da tvrdim, ali znam da bi stvari bile potpuno drugačije da sam se rodio u nekoj drugoj zemlji.

Glavni likovi u romanu su deca, zbog neposrednosti i iskrenosti. Otkrij nam, koliko je iskreno ono dete u tebi?
Ja sam inače krajnje iskrena osoba. Davno sam naučio da ne trošim vreme i energiju na pretvaranja. Dete u meni možda je još i brutalnije u toj iskrenosti – ono istražuje, ono skita, ono preispituje i sebe i svet oko sebe, ono traga za odgovorima i mašta, mnogo i beskrajno mašta. To dete pomaže mi da se uvek setim odakle sam došao i kuda sam krenuo. Sa njim su stvari poprilično lakše, ja sam taj koji nekad zakomplikuje.


Svetlost pobeđuje tamu ili je obratno?
Svetlost i tama se prožimaju i bez ovog drugog ne bismo znali da cenimo ni ono prvo. Lepo je verovati da uvek i samo dobro pobeđuje, ali to u životu naprosto nije tako. Isto tako, ne bi trebalo ni da priče bojimo isključivo belom bojom. Možda je, na kraju krajeva, od svega najbitnije da u svakoj tami pronađemo bar trunku svetlosti.

Kako (op)staješ?
 Tako što se trudim da pronađem savršen balans između okruživanja sebe pravim ljudima i zatvaranjem u svoj svet, negde iza kapije. Opstajem jer druga opcija ne postoji, a ne stajem skoro nikada. Ili bar moj mozak to ne čini.

Upoznala sam te na jednom od časova kretivnog pisanja, pa ću te zamoliti da nam kažeš u koliko su ti časovi pomogli/ odmogli i šta si novo naučio o pisanji i sebi?
Rešio sam se da krenem na kurs „Kreativne sinergije“ iako sam već imao objavljen roman i nekoliko kratkih priča iza sebe. Te radionice pomogle su mi da uobličim neke svoje ideje, da podelim iskustvo sa ljudima koji imaju slična interesovanja i velike snove. Vrlo često imali smo zadatak da pišemo o sebi (uspomene iz detinjstva, događaj koji te je obeležio, strahovi…) a to je nešto što nikada ranije nisam radio. Ti eseji pomogli su mi da se prisetim nekih stvari i pronađem mesta iz prošlosti iz kojih su mnoge moje priče potekle, a da toga nisam ni bio svestan.

Zašto treba da pročitamo „Severnu kapiju“?
Zato što je to jedna iskrena priča i zato što nije ni najmanje bitno koliko godina imate da biste u njoj uživali. Pored toga što se u knjizi predstavlja borba između našeg sveta i sveta naših mitova gde vrebaju veštice, more, drekavci i vukovi, ova priča govori o prvom odlasku od kuće kroz koji svako od nas pre ili kasnije prođe, o snazi porodične ljubavi, o traženju sebe u stranom svetu, o klasnim razlikama koje nekada mogu biti nepremostive i o nasilju u školi na koje se često ne obraća dovoljno pažnje. Ova knjiga može da vas zasmeje, da vas iznenadi, da vas malo i uplaši, a one nežnije da na trenutke i rasplače.

Zbog čega si ti crna ovca?
Zbog toga što se bavim pravim stvarima u pogrešno vreme. Zato što sam tvrdoglavo uporan i verujem da nas negde tamo uvek čeka nešto više. Zato što je moja mašta sa godinama sve bujnija i zato što se ne plašim da prođem kroz kapiju.

Razgovarala: Tijana Banović
Sajt: Blacksheep.rs

5. јул 2016.

Ostvariti san




   Da li je moguće ostvariti životni san u vremenu u kome živimo? Veliko pitanje koje nas prati gotovo čitavog života, a čiji odgovor nesumnjivo leži u jednom drugom manje atraktivnom pitanju. Koliko si naporno spreman da radiš kako bi ti se snovi ostvarili? Još kao jako mali maštao sam o tome da postanem pisac. Zašto baš pisac pored toliko popularnih glumaca, pevača, sportista, doktora i advokata, nikada nisam umeo da objasnim. Verovatno jedan deo rešenja leži u tome da sam gotovo u svakoj priči koja me je okruživala pronalazio nešto što bih mogao da promenim i tako je načinim zanimljivijom. Moja mašta uvek je radila sto na sat i vrlo često su mi moje „izmišljotine“ bile privlačnije od onoga što mi je, kao već smišljeno, bilo dostupno.

   Sećam se vremena kada su sve žene u mom okruženju bile lude za knjigama Danijele Stil. U vreme rata, na jednom od retkih dostupnih kanala, svakog vikenda uveče, emitovali bi filmove snimljene po njenim knjigama i mi bismo ih porodično gledali, na trenutke zaboravljajući sve ono što se napolju dešavalo. Uveče bi, već spremni za spavanje, sestra i ja glumili vođenje emisije u kojoj je ona bila voditelj, a ja uvek proslavljeni autor koji je govorio o svojim mnogobrojnim delima i kako je do njihovog stvaranja došlo. Vremenom sam zaboravio na tu našu naviku.

   Prvu knjigu počeo sam da pišem još u petom razredu osnovne škole. Sećam se trenutka kada sam prišao majci i rekao joj kako bih jako voleo da napišem neku svoju priču, ali da nemam vremena za to zbog školskih obaveza.

   „Kada nešto zaista voliš, uvek možeš da nađeš vremena da se tome posvetiš.“rekla mi je tada.

   Sutradan sam kupio svesku A4 formata i beskrajno motivisan krenuo da pišem običnom drvenom olovkom. Ta priča neodoljivo je podsećala na nekakvu telenovelu kojima smo u to vreme bili okruženi i koje su gotovo sve osobe koje sam poznavao pomno pratile. Moja upornost trajala je sve do druge sveske ispunjene ručno pisanim rečenicama. Onda sam na neki način prerastao priču kojom sam se bavio i lagano odustao.

   Kako sam odrastao, o pisanju gotovo da ni sa kim nisam ni razgovarao. Ljudi oko mene bili su beznadežno praktični i većina od njih nije imala ni najmanjeg interesovanja za književnost. U međuvremenu započeo sam još jednu ili dve priče, ali su se one izgubile negde na tim stazama odrastanja i traženja sebe. Plašeći se nerazumevanja od strane svoje okoline, obeshrabrio sam samoga sebe. Kada su se vremenom, posle brda pročitanih knjiga, stvari u mojoj glavi donekle iskristalisale, počeo sam da pišem o stvarima koje su me istinski zanimale i inspirisale. Svoju novu priču, sa tematikom epske fantastike, čuvao sam kao najveću moguću tajnu. Nisam želeo da bilo ko zna za moje projekte jer nikada ranije nijedan od njih nisam uspeo da privedem kraju. Manjak upornosti i strpljenja u prošlosti nije mi ulivao previše nade za budućnost. Gotovo čitavih pet godina, od kraja srednje škole pa do završne godine fakulteta, radio sam na preobimnoj priči za koju su znali samo moji petogodišnji bratanci i moja još mlađa sestričina. Njima sam svoja poglavlja prepričavao kao najzanimljivije avanture u kojima su uživali i koje su na neki način bogatile njihovo detinjstvo.

   Kada sam napisao poslednje poglavlje te knjige, u meni je proradio vulkan pomešanih osećanja. Osetio sam se ponosnim na sebe jer sam konačno istrajao, bio sam u isto vreme srećan i tužan jer se ta velika priča završila i beskrajno nervozan jer je došlo vreme da je podelim sa drugima. Još uvek se sećam kako sam prijateljima i porodici saopštio vest da sam napisao knjigu kao da se radi o nečemu tako bitnom što bi moglo da promeni naše živote. Osetio sam kako posle toga ništa više jednostavno ne može biti isto. Neiskustvo i nestrpljenje navelo me je da neobrađen rukopis odmah pošaljem retkim izdavačima koji su uopšte bili raspoloženi za bilo kakav vid saradnje sa mladim neafirmisanim autorima. Njihova odbijanja shvatio sam toliko tragično da su moji snovi neko vreme bili srušeni. U tim trenucima užasavala me je činjenica da moji snovi nikada neće zavisiti isključivo i samo od mene. Mnogo vremena bilo mi je potrebno da počnem da učim na svojim greškama i da sakupim snage da krenem da ih ispravljam.

   Iako sam neko vreme mislio da ću odustati, ideja o novoj priči nije me ostavljala na miru. Nakon što sam završio fakultet, rešio sam da joj se potpuno posvetim. Celom procesu stvaranja pristupio sam studioznije, organizovanije i trudio se da ne ponovim brzoplete greške iz prethodnih pokušaja. Posle sedam meseci redovnog pisanja rodila se priča u koju sam verovao svim srcem. Mojih nekoliko prijatelja, kojima sam konačno dozvolio da pročitaju moje delo, i ja bili smo toliko zaneseni ovom pričom da sam ponovo dozvolio sebi da pomislim kako nikakve ispravke nisu potrebne i pošaljem rukopis izdavačima. Meseci čekanja na njihov odgovor dozvolili su mi da se rasplinem i u svojoj glavi iskonstruišem uspeh koji se nikada nije ni dogodio. Negativni odgovori koji su usledili ovog puta su me potpuno slomili. Iako je moja nova priča osmišljena kao serijal od četiri nastavka, nisam video poentu u nastavljanju. Pisanje sam okarakterisao kao apsolutno gubljenje vremena. Međutim, sudbina je na svu sreću mislila drugačije.

   Posle perioda tihog negiranja i tvrdoglave rešenosti da odustanem vratio sam se napisanoj priči i začuđujuće lako uvideo stvari koje je trebalo ispraviti. Biće potrebno da prođu još tri duge godine kako bi se sve kockice konačno poklopile i kako bih najzad potpisao ugovor sa jednom manjom izdavačkom kućom. Bio je to najsrećniji događaj u mom životu (bar što se profesionalnog dela života tiče). Učestvovao sam u svakom detalju pripreme svog prvog izdanja: od lektorisanja teksta do izbora slika za grafički dizajn korice – i uživao sam u tome.

   Sve ono što je usledilo nakon objavljivanja: rasprodat prvi tiraž, ogromna podrška prijatelja i rodbine, novinski članci i potpisivanje na sajmu knjiga shvatio sam kao dodatni blagoslov. Nakon svog prvog zvaničnog intervjua, setio sam se sestrinih i svojih igrarija o izmišljenim razgovorima poznatog pisca i u tom trenutno zaista shvatio šta znači ostvariti jedan od životnih snova.

   Drugi deo mog romana trenutno je u pripremi i siguran sam da me još bitnih i velikih trenutaka tek čeka. Spreman sam da ih oberučke prihvatim.
   



Danijel Jovanović
autor serijala "Severna kapija"


18. јун 2016.

Intervju sa Aslanom (kraljem Narnije)


Ja: Dragi Aslane, veliko mi je zadovoljstvo što konačno mogu da popričam sa tobom licem u lice. Moram da ti priznam da sam, kada sam već došao u određene godine, pomislio da se ovaj trenutak nikada neće desiti.
Aslan: Nadu nikada ne smemo gubiti. Stvari su moguće sve dok u njih svih srcem verujemo. I najmanje zrno sumnje može da pomrači čitavo srce.

Ja: Priznaću ti i da sam bio pomalo ljubomoran na decu koja su te u svim tom avanturama posećivala. Zašto ja nikada nisam pronašao ulaz u Narniju? Pokušavao sam više puta, ulazio sam u ormane dok je padala kiša.
Aslan: To je verovatno zato što tebi to suštinski nije bilo potrebno. Ti si svoje odgovore tokom odrastanja očigledno uspeo da pronađeš sam. Ja bih gledao na to kao na blagoslov da sam na tvom mestu.

Ja: Kaži mi, kako je to biti kralj jednog tako nepreglednog sveta kao što je Narnija? Jesu li se svi ratovi konačno okončali?
Aslan: Snositi odgovornost, ne samo za svoje postupke već i za hiljade svojih sledbenika, nekada zna da bude previše čak i za mene. Nije lako doneti pravu odluku u svakom trenutku, a u mom slučaju pogrešna odluka je nedopustiv luksuz. Srećan čovek je onaj koji može i sme da uči na svojim greškama. Mirne su stvari u Narniji ovih dana, hvala na pitanju. Prevazišli smo višedecenijske sukobe sa podanicima Bele Veštice i konačno moj narod živi u miru, te im nisam svakodnevno potreban.

Ja: Kada već pominješ Belu Vešticu, da li je Ledeno doba predstavljalo najmračniji period u istoriji Narnije?
Aslan: Nažalost, bilo je nebrojivo mnogo mračnih perioda u dugoj istoriji naše zemlje. Večita zima Bele veštice bilo je doba koga se moji sunarodnici i danas u strahu sećaju. Okovani večitim ledom, bez Božića i slobodne volje, živeli su jezivo. Bogu hvala na braći i sestrama Pevensi koji su nam pomogli da je zaustavimo.

Ja: Braća i sestre Pevensi vraćali su se u Narniju više puta od ostale dece. Da li su oni bili tvoji miljenici? I kako uopšte biraš decu iz našeg sveta kojoj otvaraš ulaz u svoj?
Aslan: Njih četvoro jesu učestvovali u nekim od najbitnijih poglavlja naše istorije i bez njihove pomoći verovatno ni plemeniti princ Kaspijan ne bi došao na vlast. Moraš da znaš da ja nemam miljenike. Ja volim ljude čija su srca čista i uvek ih rado izvodim na pravi put ukoliko su spremni da ga vide. Braća i sestre Pevensi vraćali su se u Narniju onoliko puta koliko je to njima samima bilo potrebno. Isto tako, ja ne biram decu koja dolaze u moj svet. To zapravo nema nikakve veze sa mnom.

Ja: Zašto su to uvek deca? Zašto odrasli ne mogu da pronađu ulaz u Narniju?
Aslan: Posle određenog životnog iskustva, kasno je za ono što Narnija može nekoga da nauči. Isto tako, vrlo je verovatno da većina odraslih ljudi neće poverovati u lava koji govori.

Ja: Da li si ti tako hrabar upravo zato što si lav? Logično je da su upravo lavovi kraljevi, zar ne?
Aslan: Logika u vašem svetu daleko je drugačija od one u Narniji. Eto još jednog odgovora na pitanje zašto odrasle nikada ne dolaze u moj svet. Ako smo nešto kroz ove avanture naučili to je da fizička snaga nema nikakve veze sa hrabrošću. Ja sam u svom životu upoznao zmajeve koji su bili kukavice, ali isto tako i miševe koji su bili najhrabrija bića koja su ikada prošla kroz moje trupe. Mislim da bi Ripičip svakako bio pravi primer za to. Isto to pokazali su i dabrovi kada su se suočili sa vukovima Bele Veštice. Šta tek reći o malenoj, a tako čuvenoj Lusi Pevensi?

Ja: Pričaj nam o K.S.Luisu. Kako to da je baš on zabeležio toliko priča o tebi i tvom svetu?
Aslan: Reći ću ti nešto što nikada ranije nikome nisam rekao. K.S. Luis bio je prvo dete koje je iz vašeg sveta ušlo u Narniju. Bilo je to davno, decenijama pre Bele Veštice i Pevensi braće i sestara. On je Narniji pomogao u nekim drugim avanturama i Narnija je pomogla njemu. Za njega je to iskustvo značilo toliko da je rešio da ga pretoči u priče i na taj način Narniju približi ljudima iz vašeg sveta. Ne znam kako je uvek znao gde i kada da pronađe decu koja su se iz Narnije vratila (braća i sestre Pevensi, Justus i ostali) ali je njihove avanture uvek verodostojno prenosio na papir. Ponosan sam na njega i njegov rad i na činjenicu da je ostavio večiti trag u svetskoj književnosti. Da sam ikada imao miljenike, a rekoh ti da ih nemam, to bi onda bio on.

Ja: Kako si doživeo iskustvo snimanja filmova? I kako to da je jedan kralj pristao da iz književne klasike uđe u bioskope? 
Aslan: Obično nemam sklonosti ka toj vrsti eksponiranja. U korist tome govori i činjenica da je ovo moj prvi zvanični, a vrlo moguće i jedini intervju. Pristao sam na ekranizaciju nekih priča o Narniji najviše zbog uspomene na dragog K.S. Luisa. Na taj način, čini mi se, doprineli smo da njegove priče ožive i među najnovijim generacijama. Nekada je potrebno obrisati prašinu sa korica knjige. Isto tako, dopala mi se ideja da oni koji nikada nisu kročili u Narniju sada dobiju priliku da je vide bar na velikom platnu.

Ja: Mnoge tvoje rečenice iz Luisovih priča i sa velikog platna ostale su upamćene kao mudri citati u našem svetu. Koja od njih je za tebe od posebnog značaja?
Aslan: Hrabrost, drago srce!

Ja: Zaista mi je bila neizmerna čast da razgovaram sa tobom. Ostvario si mi jedan od dečačkih snova. Reci mi, za kraj, hoće li se Narnija ponovo otvoriti?
Aslan: Njena vrata nikada nisu zaista zatvorena. Narnija je uvek tu za one kojima je potrebna. Sve što treba da znate je kada da zavirite u svoja srca. 



Danijel Jovanović

9. јун 2016.

Intervju sa Danijelom Jovanovićem: talenat i ideja su kombinacija od koje se kreće


Razgovaramo sa piscem Danijelom Jovanovićem, povodom godišnjice izlaska iz štampe njegove knjige „Severna kapija: duhovi prošlosti“.
KR: Danijele, prošlo je tačno godinu dana od izlaska na svetlost tvog romana namenjenog mladima – „Severna kapija: duhovi prošlosti“. Roman je dobio pozitivne komentare čitalaca i prvi tiraž je rasprodat. Da li si zadovoljan prijemom koji je tvoja knjiga imala kod publike?
Danijel Jovanović: Prezadovoljan sam svime što sam postigao u ovih godinu dana. Na to izdanje čekao sam jako dugo. „Severna kapija: duhovi prošlosti“ napisana je još prvog aprila 2012. godine i jedini san u tom trenutku bio mi je da se moja knjiga nađe na polici knjiga mog doma i domova mojih prijatelja. Na sve što se van toga dogodilo gledam kao na veliki blagoslov. U najlepšem sećanju, pored brojnih pohvala čitalaca, rasprodatog tiraža, intervjua za portale i magazine, ostaće mi i prvi sajam knjiga gde sam bio u mogućnosti da direktno komuniciram sa čitalačkom publikom i potpisujem svoje delo ljudima koji su dolazili na naš štand. Dešava mi se i da mi se javljaju mladi autori da me pitaju za savet, zbog čega mi je srce puno. „Severna kapija“ mi je definitivno pomogla da verujem da se veliki snovi mogu ostvariti i da se rad, trud i želja nekako uvek isplate na kraju. Ovu priliku koristim da se beskrajno zahvalim rodbini, prijateljima, porodici i pre svega kolegama na poslu koji su me nesebično podržavali sve ovo vreme i radovali se nekada i više od mene samog. Svako od njih ponaosob davao mi je vetar u leđa i to nikada neću zaboraviti.  Srećan sam što sam okružen ljudima kao što su oni.
KR: S obzirom da se baviš specifičnim, žanrovskim romanom, koji su načini  da se dođe do čitalaca? Pomažu li moderna sredstva komunikacije u tome?
Danijel Jovanović: Pomažu i više nego što ljudi misle. Danas se, na sreću ili nesreću, sve vrti oko društvenih mreža. To, na kraju krajeva, možemo smatrati velikom prednošću jer na taj način tekst o tebi i tvom radu može besplatno da pročita na hiljade ljudi u jednom danu. Imam stranicu Severna kapija na fejsu i tviteru i trudim se da objavljujem stvari koje su bitne za moje stvaralaštvo i sam žanr kojim se bavim. Isto tako, slike su jako bitne kada je internet marketing u pitanju pa se i tu trudim da budem inovativan i zanimljiv. Uz „Severnu kapiju“ ide sve ono što je pomalo mistično, skriveno i za nijansu mračno. Posebno su značajni internet portali i online magazini koji su jako raspoloženi za saradnju i sa kojima mi je bilo uživanje da radim. Međutim, za širenje svesti o nekoj knjizi jako je bitna i sama publika. Dobra priča prenosi se „od usta do usta“ i nema bolje reklame od zadovoljnog čitaoca.
KR: Kako je biti mlad pisac u Srbiji danas? Na koje prepreke nailaziš i mogu li se one prevazići?
Danijel Jovanović: Ja obožavam ovo čime se bavim i čini mi se da tek sada živim svoj san i to me svakog dana čini sve srećnijim. Biti pisac nije lako, pogotovo ne u Srbiji. Na prvom mestu potrebna je čelična volja i nesalomiva disciplinovanost i upornost kako bi se dobra priča iz glave i raspoloživih izvora prenela na papir. Nakon toga potrebno je bezgranično strpljenje i zdravorazumna samokritičnost da se priča prepravi i prepakuje kako bi dobila svoj konačan oblik. Nakon tog stvaralačkog čina, koji može trajati i godinama kada je proza u pitanju, sledi ono najgore – pokušaj da se dođe do izdanja. Ne bih da zvučim kao kliše, ali u Srbiji je to jako teško. Vodeće izdavačke kuće nisu raspoložene da ukažu poverenje novim autorima i njihovi odgovori se uglavnom svode na to da ne primaju nikakve rukopise domaćih autora. Tu se uglavnom radi o strogo zatvorenim krugovima koji se ne mogu probiti. Isto tako, za ovo vreme nailazio sam i na krajnju neprofesionalnost kada po pet, šest meseci čekaš na odgovor nekog izdavača pa ti se on onda javi sa pričom da je tvoj rukopis „zagubljen“ ili te odbije bez ikakvog obrazloženja. Znam da ovo sada zvuči pomalo negativno, ali tako je kako je. Sva sreće pa postoje manji izdavači koji imaju programe za mlade autore i koji daju šansu novim licima da podele svoj taletan sa ljudima. Sve u svemu, ono što sam i maločas rekao, upornost, tvrdoglavost i vera su ključ u ovom poslu.
KR: Pošto su iza tebe spisateljska iskustva, kako posmatraš svoj dalji rad? Koliko je potrebno raditi da bi se aktivno pisalo?
Danijel Jovanović: „Severna kapija“ otvorila mi je mnoga vrata i sada mi je beskrajno lakše da ulažem u sebe i svoj dar i da stupim u kontakt sa ljudima iz sveta književnosti i medija. Učestvovao sam na nekoliko konkursa za kratke priče i iznenadio samog sebe jer ranije nisam pisao kratku formu. Pre par dana moja priča „Kolo“ našla se u prvom Evenstar zborniku priča i pesama „Priče i pesme iz srednje zemlje“. Učestvovao sam na promociji u Književnom klubu u Beogradu i dobio diplomu tom prilikom. Isto tako već nekoliko nedelja aktivno učestvujem u kursu kreativnog pisanja koji mi pomaže da uobličim neke svoje ideje i razmenim iskustva sa mladim autorima i afirmisanim imenima iz sveta književnosti. Kao i u svakom drugom poslu, mnogo je rada potrebno da bi te primetili i da bi se postigli bilo kakvi rezultati. Na kursu su nas naučili da je profesionalno pisanje isto kao i profesionalno bavljenje sportom – moraš mnogo da vežbaš, ako je moguće svakodnevno, i da budeš uporan. Talenat je tu samo pola posla.
KR: Šta su strast i talenat prema upornom radu?
Danijel Jovanović: Upravo ono što sam rekao, talenat i ideja su kombinacija od koje se kreće. Književnost mora da bude nešto što osećaš u srcu, a glava mora da ti radi sto na sat kako bi dobre i originalne ideje izašle na površinu. Sve ostalo zavisi od vremena koje ćeš tome posvetiti. Disciplina, trud i otvorenost za kritiku su ključ. Nekada je stvarno teško uočiti sopstvene greške i ovaj posao sa te strane jeste pun sujete, ali bez toga je bilo kakva vrsta napretka gotovo nemoguća. Najbolji savet je da odboluješ neko vreme, a onda se još tvrdoglavije vratiš na priču. Sve dok osećaš tu strast onda i vredi da ljudima pričaš svoje priče.
KR: Da li je moguće biti tzv. profesionalni pisac i raditi redovno na nekom radnom mestu, biti radnik ili službenik? Odnosno, da li bi ti olakšalo rad na knjigama kada bi mogao da se posvetiš samo pisanju?
Danijel Jovanović: To je nešto o čemu maštam i nešto što bi me beskrajno usrećilo. Ironija je što na svoj hobi (pisanje) gledam kao na osnovno i glavno zanimanje, a na svoj posao kao na sredstvo preživljavanja. Radim u jednoj inostranoj kompaniji koja mi oduzima mnogo vremena i energije, ali moram biti iskren i reći da još nisam upoznao osobu koja u Srbiji može da živi samo i isključivo od pisanja. Možda je to moguće, volim da verujem da jeste, ali trenutno je situacija takva kakva je, a od nečega se mora živeti. Svakako da bi sve išlo mnogo brže i lakše kada bih imao više vremena da se posvetim samo pisanju, ali ne žalim se previše. Uživam u onome što sam do sada postigao i trudim se koliko god je moguće da nastavim u tom pravcu.
KR: Da li mnogo čitaš i kako nalaziš teme za pisanje?
Danijel Jovanović: Da, oduvek sam voleo da čitam i mislim da pravi pisac ne može i ne sme da se ograniči samo na svoja dela. Čitam, da se tako izrazim, sve i svašta i tu sebi stvarno dajem razrešene ruke jer je za našu profesiju dobro ponekad pročitati i loše stvari jer se i na njima uči. Trudim se da pratim modernu epsku fantastiku jer joj na neki način pripadam, redovno istražujem slovensku i srpsku mitologiju jer su usko pevezane sa serijalom „Severna kapija“, a volim i klasičnu književnost.
KR: Da li važnije čitati knjige ili ljude?
Danijel Jovanović: Čini mi se da to možda proizilazi jedno iz drugog. Što više knjiga pročitaš lakše će ti biti da proceniš ljude oko sebe, njihov šablon razmišljanja i ponašanja. Za mene je čitanje ljudi jako bitno i čini mi se da sam vremenom uspeo da razvijem tu neku vrstu socijalne inteligencije koja mi i te kako pomaže da „opstanem“. Ljude najbolje čitaš ako neko vreme ćutiš i posmatraš, isto kao i sa knjigom. Dobra knjiga i pravi prijatelj se ne ispuštaju iz ruku.
KR:  I za kraj, da li možemo očekivati nastavak serijala „Severna kapija“?
Danijel Jovanović: Svakako! To je pitanje koje mi ljudi gotovo svakodnevno postavljaju. „Severna kapija“ od početka je predviđena da bude serijal od četiri nastavka i to je nešto od čeka ne planiram da odustanem. Još dok sam pisao prvi deo, znao sam u kom će se pravcu priča odvijati i imao sam ključne događaje iz naredna tri nastavka.  Još mnogo toga treba da se ispriča jer je kapija u mojoj glavi širom otvorena. Suzana i njena porodica i prijatelji nisu još razrešili sve misterije, a neke stvari u „Duhovima prošlosti“ su namerno ostale nedorečene. Trenutno aktivno radim na drugom delu i mislim da mogu da vam ovom prilikom otkrijem radni naziv. Drugi deo, gotovo sigurno, zvaće se: „Severna kapija: glasovi u tami“.  Spremite se za još veća iznenađenja.


Sa sajta: Konkursi regiona